Svi znamo za korupciju u zdravstvu, ali mislim da ne shvatamo u potpunosti kolike dimenzije to zlo ima. Nisu krivi samo oni što novac (ili kakvu drugu materijalnu vrednost) traže, krivi su i svi oni koji daju. Dražva bi protiv toga morala da se bori svim sredstvima, ali dok do toga ne dodje, šta da radi pojedinac? Ispričaću šta se meni dogodilo, volela bih da čujem vaše mišljenje kako se izboriti s tim!
Pre godinu i po dana sam, posle dugog traganja za uzrocima mojih zdravstvenih problema, stigla u IKVB (Institut za kardiovaskularna bolesti) "Dedinje" . Prvi put sam došla u tu ustanovu, nije mi palo ni na pamet da tražiim neku vezu i bilo mi je svejedno kod kog hirurga će mi pregled biti zakazan, to je renomirana ustanova koja je imala moje blanko poverenje i poštovanje. Nakon tri sedmice (iako su dijagnoze iziskivale hitnost) došla sam na pregled kod asist.dr. P.P. Primio me normalno, pregledao i poslao da hitno uradim tri snimanja u odredjenoj privatnoj poliklinici. Inače, ta snimanja se rade i u Institutu ali se zakazuju, hitnost nema značaj, kao. Sutradan sam uradila šta je trebalo (sreća da sam imala novca za to) lekar mi je odmah objasnio ozbiljnost situacije, rekao da sam u životnoj opasnosti, da mi predstoje dve hitne operacije i kojim redosledom. Posavetovao me je i kako da se ponašam (npr. da sve što moram da uradim radim vrlo polako, bez naglih pokreta pri hodanju, ustajanju, sedenju i sl.) poželevši mi boga u pomoć.
Sutradan sam otišla sam kod asist.dr. P.P. koji je bio dežuran, takav je bio dogovor. Pogledao je izveštaje, rekao ono što sam već znala i zakazao mi prvu operaciju, tj. " hitan" prijem u bolnicu za dve nedelje, za to vreme je trebalo da pribavim masu nalaza. I ok, otišla sam u bolnicu, operacija je uradjena, ja otpuštena i zakazan prijem zbog druge operacije. Medjutim, došlo je do infekcije pa je bilo potrebno da se najpre ona izleči. Radilo se o stafilokoki, što se od mene krilo jer je to tipična bolnička infekcija a izuzetno opasna i posebna bi priča bila kako sam došla do saznanja o čemu se radi, kao i da mi je traženo, da uradim nekakvo snimanje, naravno privatno. Medjutim, upravo zbog infekcije ni jedna privatna ordinacija nije htela da to radi (nemaju sterilne uslove) čudili se se zašto se od mene to uopšte i traži i zašto se snimanje ne obavi u bolnici gde sam operisana i koja ima sve uslove da to uradi! Kako sam u još dva navrata zbog toga bila u bolnici (ali ne na predlog hirurga koji me operisao, već na insistiranje glavne sestre koja je iz iskustva znala da je za tu vrstu infekcije nužna hospitalizacija) imala sam priliku da prilično dobro vidim kakve se sve loše stvari dešavaju na tom Institutu.
Elem, nakon trećeg otpuštanja dr nije više zakazivao operaciju, zbog koje mi je život još uvek visio o koncu (a i zbog stafilokoke takodje), s objašnjenjem da će to uraditi kada budem sasvim izlečena od infekcije, što je bilo sasvim razumljivo. Došao je i dan kada je kontrola pokazala da sam izlečena, ali u razgovoru koji se vodi u 6 očiju, prisutna je med.sestra kojoj se dotični dr udvara, on shvata da ja kod sebe nemam novac koji je on očekivao i menja odluku pa umesto da zakaže operaciju, a samo sam zbog toga došla, stavlja me na listu čekanja. Na moje zaprepašćenje i pitanje zašto to radi, dobila sam neprihvatljivo nebulozan i drzak odgovor, da "mora tako jer bi se drugi pacijenti bunili". Izašla sam zaprepašćena i preneražena, ne mogavši da verujem da me neko čiji je životni poziv da živote spašava, svesno i hladnokrvno prepušta slučaju i time možda osudjuje na smrt, u boljoj varijanti bih možda ostala samo bez nogu.
Na sreću, nailazi jedna, tamo važna, osoba, s kojom sam, boraveći u bolnici poprilično vremena, uspostavila dobar odnos i koja mi zakazuje prijem u bolnicu. To je osoba koja mi je time zapravo spasila život.
Priča se ipak ne završava ovde. Videvši me u bolnici dr P.P. nije pokazao iznenadjenje, već se ponašao kao da je sve u najboljem redu i kao da sam došla u dogovoru s njim. Moram da napomenem da sam pokušala da promenim hirurga, ali to jednostavno nije bilo moguće zbog njihovog načina rada, organizacije posla, malog broja hirurga itd. Tako sam bez obzira na moje nepoverenje, otpor prema njemu i sva druga negativna osećanja koja sam imala morala da prikupim svu hrabrost i odem njemu pod nož. Operisao me je, nevoljno, to nisam mogla da ne vidim. Kada sam izašla iz šok sobe pomislila sam da sam sa navedenim dr završila posao, ili on samnom, ali nisam. Tek što sam, jedva, stala na noge i bez obzira na velike bolove koje sam trpela, pozvao me je u lekarsku sobu na "razgovor" da bi mi tada rekao kako je bio spreman da me otvori i (ovde je nastala primetna pauza)....zatvori (opet pauza)...ako ne "nadje odgovarajuće arterije" , dalje je rekao da su mi krvni sudovi kao kanalizacija da ćemo se mi još vidjati u tom Institutu (zbog neke amputacije i sl., pošto sam dijabetičar pa...) da bi onda došao do onoga zbog čega me zapravo zvao a to je: "Sada bi stvarno bio red da me častite"! Zbog čega, ne shvatam ni danas, jedino sam razumela da je taj "dr" beskrajno beskrupulozan! Šta je on to vanredno uradio za mene (osim što me stavio na "listu čekanja" k´o na ruski rulet) ili je smatrao da je radeći svoj posao uradio nešto izuzetno, ili možda to što se potrudio da "nadje arterije" pa me tako ostavi u životu!? Odgovorila sam da sam baš razmišljala o tome i da imam nameru (dok mi se u glavi vrtelo kao na ringišpilu), te da ću doći čim se malo oporavim, a u sebi sam zahvaljivala bogu što sam preživela i zarekla se da me taj više neće videti, samo da se dočepam spoljnog sveta.
Ne bih da gnjavim ali moram da kažem da sam otpuštena opet sa bolničkom infekcijom, da sam se mesecima oporavljala i od nje i od operacije (što znači da sam jedva ostala živa), ali da o tome kako će taj oporavak biti težak nisam imala predstavu, takodje ni kakve posledice će operacija izazvati, privremene i trajne (penziju sam ostvarila bez ikakvih problema iako bih po godinama trebala da radim još ohoho...), jer taj deo, "humanista" koji je položio Hipokratovu zakletvu, nije našao sa shodno da mi ispriča niti mi je reč rekao o tome kako da se ponašam posle takve operacije, šta smem, šta ne smem itd. Možda i bi....da sam mu u džep gurnula dve-tri šake eura. Ima tu još niz loših stvari koje bih mogla da ispričam i koje, bez obzira na svu stručnost tog Instituta, ne služe na čast tamošnjim hirurzima ali one su, ali samo u odnosu na poentu ove priče, manje važni, inače su ponaosob veoma značajne.
Uglavnom, zdravlje mi je prepušteno božjoj milosti, za vadjenje konaca sam se snašla, medjutim nisam otišla ni na jednu kontrolu, nemam gde (zapravo mogu u UKC ali...) jer se sva moja med. dokumentacija nalazi u IKVB, samo znam sigurno da kod tog "humaniste" asist.dr. P.P. i uopšte u taj Institut neću nikada više otići, onako kako sam sebi rekla, ni po cenu života. Ono što sam tamo doživela je košmar, noćna mora, koju neću zaboraviti dok sam živa. Doktorima na specijalizaciji i setrama svaka čast, većina radi vrlo savesno, predano i za svaku pohvalu (neki su mi ostali u izuzetno lepom sećanju, nažalost nikada neće znati koliko su mi njihova lepa reč ili osmeh pomogli da sve izdržim i budem jača nego što sam mislila da mogu da budem), pomoćno osoblje (bolničarke, spremačice) takodje, ali nosioci posla.....kao da im je pred očima kalkulator a ne pacijent, čovek!
Mesecima nakon operacije intezivno sam razmišljala o svemu što me snašlo, postavila sam sebi hiljadu pitanja o ovom društvu, ljudima, poštenju, savesti, /ne/poverenju, vrednostima /urušenim/ ma o svemu.... planirala sam da ga prijavim, ali kome? Slučajno se dogodilo da je, u vreme dok sam bolovala, bilo nekoliko emisija na TV-u upravo o ovakvim slučajevima, i još drastičnijim čak, gde je došlo do smrti bližnjih. Ljudi iz različitih mesta su pričali svoje priče, čak su napravili i udruženje kako bi javnosti skrenuli pažnju na ove razbojnike i potencijalne ubice u belim mantilima, medjutim ništa, glavni akteri, s retkim izuzecima, nisu izvedeni pred lice pravde a kamoli kažnjeni. Policija je objašnjavala kako je korupciju teško dokazati, tužioci, advokati i sudije takodje, bila je reč o lošim zakonskim regulativama i bla, bla.....i shvatila sam da sama, pogotovo zbog svoje zdravstvene situacije, nisam sposobna da se borim protiv Golijata, bar ne na redovan i uobičajan način. Obeshrabrujuće je živeti u društvu u kome je elementarno pravo na život i zdravlje pod znakom pitanja.
Član: sokocalo
Preuzeto
odavde.